Katolička crkva i njezine doktrine

Forum za sve one koji se osjećaju katolicima, ali dobro došli su pripadnici drugih zajednica!
 
Početna stranicaPočetna stranica  PortailPortail  CalendarCalendar  GalleryGallery  FAQFAQ  PretraľnikPretraľnik  RegistracijaRegistracija  ČlanstvoČlanstvo  Korisničke grupeKorisničke grupe  Login  

Share | 
 

 Komentari na tekst!

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
jakov
svi smo mi djeca Božja


Broj postova : 3
Registration date : 21.01.2007

PostajNaslov: Re: Komentari na tekst!   ned sij 21 2007, 01:45

Admin je napisao/la:
Fundamentalna + dogmatska-sustavna teologija. U počecima je postojala samo jedna teologija, u sebi sadržavala samo fundamentalnu teologiju. Dogma (grč.pravilo, načelo, norma).teologija kao takva se mora baviti dogmama. Dogmatska-teologija svih teologija. Teologija presvetog trojstva-trinitarna. Teologija o Isusu Kristu-Kristologija. Kristologija-jako vezana crkva-Krist utemeljio crkvu-prematologija, estalogija.
Usmjereni smo prema Bogu-prema nebu-eshatologija (znanost o posljednjim stvarima). Fundamentalna-ono što vjeruje nije u suprotnosti s razumom. Prvi oblik fundamentalne teologije-objava kao takva. Drugi-vjera. Vjera i dogme nisu protiv razuma. Pastoralna teologija-pastoral u župi-sve proizlazi iz dogmatske teologije. U središtu dogmatske teologije je Trojstvo i Kristologija. Bitan teolog-dogmatičar koji se bavio trojstvom i utjelovljenjem.
Kako se smještava Nebeski sud u katoličkoj eshatologiji.Kako se spajaju teologija križa i teologija slave u eshatologiji glede dijaloga između katolika i protestanata obzirom na drugi Kristov dolazak?
[Vrh] Go down
Korisnički profil
Admin
Admin
avatar

Broj postova : 106
Age : 41
Localisation : Osijek
Registration date : 19.01.2007

PostajNaslov: Re: Komentari na tekst!   ned sij 21 2007, 02:19

Ovo je tekst profesora Raguža!

Što nas ljude više plaši, konačni kraj ili kraj bez kraja? Sv. pismo promatra smrt u egzistencijalnoj perspektivi ugroženosti, grijeha, odvojenosti od Boga. Filozofsko promišljanje daje ipak pozitivno shvaćanje smrti, koje jr također i biblijsko, ukoliko je Bog sve dobro stvorio. Granica, koju smrt predočava, omogućuje cjelovitost života između početka i kraja. Snagom kraja određene odluke dobivaju značenje za cijeli život. Bez kraja, sve bi se uvijek iznova ponavljalo te bi stoga bilo i bezvrijedno i samovoljno. Život ne bi nikada poprimio definitivno obličje. U životu bez kraja sve bi se ugušilo u učmalosti. Nitko se više ne bi upustio u nekakav rizik da nešto postigne. Tako se čini da bi jedan život bez kraja uništio život; čini se da jedino smrt omogućuje pravi život. Eshatologija se bavi upravo tim i sličnim pitanjima o kraju osobnoga života, ljudskoga roda i cijeloga svemira. Ona je nauk o «posljednjim stvarima». Već filozofija kao takva ukazuje na to da «pozitivna smrt» još nije «zadnja stvar», nego predzadnja zbilja. To je ta pozitivna dimenzija smrti. Ali, iako smrt omogućuje životu dinamičnost i jedinstveno obličje, ipak se ona na kraju pokazuje kao uništavajuća snaga – negativna dimenzija smrti.
Želi li čovjek da smrt ostane pozitivna stvarnost u čovjekovu životu, onda je potrebno da život preko slobodne odluke ostane sačuvan u smrti. Karl Rahner (1904.-1984.) govori s pravom da se svaki čovjek nada u osobno uskrsnuće, tj. u spas života, koji može zadobiti nepromjenjivu cjelovitost jedino u smrti. Zato nije besmisleno razmišljati o jednom povijesnom događaju, u kojem se svjedoči o spasenju čovjeka iz smrti, i koje dopušta nadu za vlastito spasenje i spasenje svih ljudi. Stoga eshatologija nije istraživanje o životu poslije smrti, nego istražuje pretpostavke ovoga života, odnosno kako živjeti ovaj život u svjetlu posljednjih stvari.
Isus jamči jedinstvo između nebeskoga i zemaljskoga: on već ostvaruje blizinu Božjega kraljevstva; istovremeno on naviješta kraljevstvo Božje kao nadolazeću zbilju. Već na križu je propao stari svijet; novi svijet nastaje u njegovu uskrsnuću. Ali taj, novonastali svijet, mora još poprimiti savršeno obličje. Zato savršenstvo svijeta, ponovni Kristov dolazak, opće uskrsnuće mrtvih, i posljednji sud sačinjavaju daljnji tematski krug eshatologije. Uz to, pitanje neba, pakla, čistilišta. Posebno u posljednjim trima navedenima stvarnost bitna je hermeneutika, jer se tamo ne radi o informacijama o nebeskome životu, ili o matematici (koliko će propalih ljudi biti u paklu). Radi se, naprotiv, o konačnome susretu čovjeka s trojedinim Bogom, koji je za čovjeka «posljednja stvar»: «Bog je kao dobivena zbilja - nebo, kao izgubljena - pakao, kao ispitujući - sud, kao pročišćujući - čistilište.» (Hans Urs von Balthasar)
Na Carigradskoj sinodi (543.) crkveno učiteljstvo se očitovalo glede nekih pitanja iz eshatologije. Odbačen je nauk o apokatastazisu, koji je naučavao da će svi ljudi, pa čak i već vječno osuđeni, biti spašeni. Sinoda je odbacila takvo stajalište zbog ljudske slobode koja se može odlučiti protiv Boga. Drugo je pitanje hoće li se čovjek zaista odlučiti protiv Boga. To se mora ostaviti otvorenim. Kršćanin treba moliti da svatko prihvati spasenje. Otvoreno pitanje ne može ostati pitanje neba: nebo je zbilja Kristova uzašašća, Marijina uznesenja, proslave svetaca i svih ljudi koji su se odlučili za Boga.
Popularni nauk o reinkarnaciji može se tumačiti kao čovjekovo nezadovoljstvo s postojećom stvarnošću, jer čovjek teži nadilaženju zemaljskoga. Uvijek želi više. Ali, za razliku od istočnoga shvaćanja, koje je negativno (slično čistilištu ili čak paklu), zapadno poimanje reinkarnacije je pozitivne naravi: mogućnost produljenja života i ostvarenja novih životnih mogućnosti. Kršćani ne mogu prihvatiti takav nauk, jer bi tako bila postavljena u pitanje slika kršćanskoga Boga: Bog Isusa Krista ne ostavlja čovjeka sama, nego mu izlazi u susret, pati s njim i tako ga spašava. Osim toga, u reinkarnaciji nailazimo i na drugačiju sliku čovjeka. To je čovjek koji je distanciran od konačnoga, ljudskih odnosa i svijeta. Kršćanin je, naprotiv, čovjek koji prihvaća konačno, jer se Bog upravo u tom konačnome utjelovio. Zato kršćanin radikalnije živi sadašnjost i ljudske odnose. U reinkarnaciji krajni cilj jest stapanje s božanstvom u kojemu nestaje jastvo. U kršćanstvu svaka pojedinačna osoba ostaje sačuvana, a ne uništena.
Nameće se i pitanje: koristi li čovjekovo eshatološko usavršenje Bogu? Bog se svakako ne usavršuje u savršenstvu kozmosa i čovjeka. Bog je sam sebi dostatan. Ali, on je Bog koji se raduje da i stvorenje postane dionikom bogatstva njegova trojstvenoga života.
Zato je dogmatika ljudski odgovor na Božju radost zbog ljudskoga života. Zato je ona milosni početak vječnoga blaženstva s Bogom.

_________________
Svi smo mi anđeli sa samo jednim krilom, moramo se zagrliti da bismo mogli letjeti!
[Vrh] Go down
Korisnički profil http://katolicanstvo.editboard.com
 
Komentari na tekst!
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
Katolička crkva i njezine doktrine :: Teologija :: Dogmatska teologija-
Forum(o)Bir: