Etape formacije sinoptičkih evanđelja. Treba razlikovati tri etape: Isusove povijesne riječi (logia), predaja u apostolskoj Crkvi te rad pojedinih evanđelista. Rekli smo da Isusove riječi nisu zapisane doslovno. Ponegdje se ipak pojavljuje poneka riječ na aramejskom koju je vjerojatno izgovorio: abba; talitha, kumi; effata. U Isusovim su riječima, kako ih donose sinoptici, prepoznatljiva neka od obilježja usmenog stila predaje (ritam, paralelizam, inkluzija). Smatra se da potječu od Isusa koji ih je tako izgovorio da bi se što lakše pamtile. Slijedeća etapa je apostolska predaja. Apostoli su bili ljudi izabrani da propovijedaju evanđelje po cijelom svijetu (Mt 24,14; 28,19-20), naviještati ljudima događaje od Ivanovog krštenja do Isusova uzašašća (Dj 1,22; 2,32). Oni su bili stupovi prve Crkve; propovijedali su u Crkvi; sadržaj njihovog propovijedanja jest jezgra predaje koja će kasnije ući u evanđelja. To znači da je i druga etapa predaje usmena predaja tj. propovijedanje u apostolskoj Crkvi. Međutim, da se ne bi dogodilo da svatko propovijeda po vlastitim prioritetima, priređen je izbor iz Kristovih djela i riječi za misionarsku upotrebu. Prepoznatljivi su retorička sredstva koja su primijenjena da bi se naviještena riječ što duže pamtila. U ovom segmentu prelaska iz usmenih oblika u predevanđeoske književne cjeline je od velike koristi istraživanje povijesti oblika (Formgeschichte, form criticism) – ovim istraživanjem došlo se do zaključka da su predaje o Isusu kolale u odvojenim, usmeno prenošenim cjelinama koje se mogu razvrstati na pojedine vrste oblika (Harrington, 88 ). Njih je apostolska Crkva ugrađivala u novu jezgru predaje namijenjene propovijedanju. Pri tom su njezine konkretne potrebe (liturgija, misionarsko djelovanje, kateheza) utjecale na izbor i prikaz pojedinih događaja i Gospodinovih riječi. Istraživanje konteksta u kojem su nastali i razvijali jest sitz im leben. Evanđelisti su uzimali ovaj materijal iz predaje i sastavljali svoja evanđelja. Pri tom su ponešto od primljene predaje izabrali, ponešto sintetizirali ili naglasili kako bi što bolje odgovorili potrebama svoje zajednica za koje su sastavljali evanđelja. Njihov rad, dakle, nije samo kompilacija nego je vođen određenim teološkim interesom. Pri tom se evanđelisti pojavljuju kao pravi auktori koji su imali određene interese te su određenim književnim postupcima sastavili evanđelja kako bi komunicirali određenu poruku svom slušateljstvu. Redaktionsgeschichte (povijest redakcije) jest istraživanje koje nastoji istražiti interes, postupke, te teološku nakanu (sitz im leben) uslijed kojih su evanđelisti primljeni materijal iz predaje apostolske Crkve uobličili („redigirali“) na način koji je do nas došao u pismenom obliku kao pojedino evanđelje. Ovome još treba dodati da se ponegdje radi i o višestrukoj tj. višeslojnoj redakciji – tako se govori npr. o Ivanovoj zajednici kao o teološkoj školi koja je izvršila uobličavanje evanđelja kojemu je prvu „redakciju“ izvršio npr. Iv.